Stiješten na teritorij Perua, najteži reli brojati će samo 10 etapa i 3.000 km akcije. Barem pijeska neće nedostajati

Po prvi put u svojoj povijesti, Dakar Rally će se voziti na teritoriju jedne jedine države. I to se itekako osjeti na predviđenom itinereru.

Prošle godine se ovo nemilosrdno natjecanje protegnulo od Perua, preko Bolivije do Argentine, te se vozilo 14 etapa, s predviđenih (na kraju ne i u potpunosti odvoženih) 8.276 km, od čega je 4.234 km trebalo otpasti na brzinske ispite. Ovo godine se vozi isključivo na teritoriju Perua i predviđeno je samo 10 etapa, s otprilike 5 tisuća kilometara, od čega bi tek tri tisuće kilometara trebale otpasti na brzinske ispite.

Sve to ne znači da će natjecateljima biti lako. Naime, otprilike 70% dužine brzinskih ispita bi trebalo biti odvoženo po pijesku. Pustinje Perua su i dosad očaravale svojom ljepotom, ali su se i tamošnje pješčane dine pokazale popriličnim preprekama, posebno za amatere.

Kad su favoriti u pitanju, lako je za pretpostaviti da će za njih Dakar 2019. u još većoj mjeri predstavljati sprint utrku. Iako svjesni da ih u ovako kratkom formatu svaka greška može skupo koštati, vjerojatno će žestoko krenuti od samog početka. U tom dijelu bi Dakar mogao biti još i zanimljiviji, no teško da je ovakvo „zip“ rješenje dugoročno održivo.

Nakon što su prvo Čile, pa sad i Argentina, zatvorili vrata, organizatorima uz Peru ostaje još samo visoka i hladna Bolivija. Nedavno smo imali zadovoljstvo ručati sa Jordijem Viladomsom, aktualnim sportskim menadžerom KTM-ove rally momčadi i bivšim natjecateljem, koji je 2014. pomogao Comi da dođe do pobjede, a usput i sam završio na drugom mjestu relija Dakar.

Pitali smo ga da li će se Dakar zbog tog smanjenog manevarskog prostora u Južnoj Americi vratiti negdje na teritorij Afrike. Potvrdio nam je da se o tome ozbiljno razmišlja, no da problem nije samo sigurnosne, nego i financijske prirode. Naime, francuski organizatori su navikli da im južnoameričke zemlje izdašno plaćaju za to da se reli vozi baš na njihovu teritoriju, pravdajući to turističkom promidžbom. Od afričkih zemalja se nečem takvom ne mogu nadati.

Moguće rješenje predstavljaju i neke bivše sovjetske republike iz središnje Azije, u kojima također ima pustinja, ali i novca od izvoza nafte i plina.