Novosti

Da je pobijedio, to ne bi bila vijest. Ali Rea nije pobijedio. Melandri s Ducatim jest. Dvaput!

Dobar dio subotnje u utrke u Phillip Islandu se činilo da sve ostaje slično kao i lani, no onda su oba vozača Kawasakija upala u probleme sa stražnjom gumom. Posebno trostruki i aktualni prvak Rea, koji je u jednom trenutku umalo i ušao u boks, ali je ipak izdržao i potonuo na peto mjesto.

Njegov timski kolega Sykes je prošao nešto bolje, ali se, nakon što je vodio prvih 18 od 22 krugova, nije mogao suprotstaviti Melandriju koji je pobijedio na naizgled lelujavom, ali vrlo brzom Ducatiju, s Pirelli stražnjom gumom većeg presjeka. Osam sekundi nakon Sykesa, i skoro 5 sekundi prije Reae, treće mjesto je osvojio Davies, a četvrto Fores, obojica na Ducatiju Panigale R.

Nakon subotnjih problema s gumama, u nedjelju su svi vozači sredinom utrke morali odraditi obavezan ulazak u boks, u minimalnom trajanju od 63 sekunde i promijeniti gume. U takvom scenariju su svi mogli napadati do krajnjih granica, pa tako i Laverty s Aprilijom, koji je vodio do trećeg kruga kada je pao. Puno duže je vodio Davies, ali je i on pao s tvorničkog Ducatija, tako da se sama završnica svela na troboj Rea – Melandri - Foresom.

Nova pravila s ograničavanjem broja okretaja su najviše hendikepirala dosad dominantni Kawasaki, tako da je Rea na kraju dugačke ciljne ravnine gubio dvoboje, no u završnici utrke je stisnuo zube, još kasnije kočio i u posljednji zavoj ušao kao vodeći. Ipak, Melandri se idealno namjestio, uhvatio zavjetrinu i ponovo odnio sjajnu pobjedu, ovaj put sa samo 21 tisućinkom sekunde prednosti.

Fores je s privatnim Ducatijem zaostao samo 3 desetinke sekunde, Sykes je bio jpš sekundu sporiji, a unutar tri sekunde zaostatka za pobjednikom ciljem su redom prošli Lowes (Yamaha), Camier (Honda) i Vd Mark (Yamaha).

I Supersport utrka se trebala voziti s obaveznim ulaskom u boks, ali je ubrzo nakon starta bila prekinuta, tako da je u ponovljenom izdanju cijela stvar skraćena na samo 9 krugova, bez ulaska u boks. U toj sprint utrci se najbolje snašao aktualni prvak Mahias, da bi 1,3 sekunde iza njega ciljem prošao povratnik Krummenacher, tri desetinke ispred bivšeg Moto3 prvaka Cortesea, koji je u ovoj klasi rookie, i Caricasuloa. Sva četvorica voze Yamahu R6, dok Stapleford osvojio peto mjesto s Triumphom. Sofuoglu je imao problema s vibracijama, tako da je zvijezda Kawasakija utrku završio kao tek 13.

Rezultate utrka pogledajte u donjoj galeriji, a iduće SBK okupljanje je za mjesec dana u Tajlandu.

Trenutni poredak:

SBK (nakon 2 utrke)
1. M. Melandri – Ducati – 50 bodova
2. T. Sykes – Kawasaki – 33
3. J. Rea – Kawasaki – 31
4. X. Fores – Ducati – 29
5. A. Lowes – Yamaha - 21

U svoje prve dvije sezone YZF-R1 nije došao do pobjede. S novim pravilima i poboljšanom elektronikom više nema izgovora.

Kad se Yamaha 2016. vratila u Superbike prvenstvo, nitko nije očekivao da će se odmah dogoditi čudo. No, YZF-R1 ni tijekom 2017. nije dovoljno ubrzao da bi se primaknuo samom vrhu i ugrozio duopol Kawasakija i Ducatija. Prvoj pobjedi nije bilo ni traga, a na kraju je Alex Lowes bio peti u poretku, sa po dva druga i dva treća mjesta, dok je Michael Van Der Mark bio jednom drugi i jednom treći, završivši sezonu na šestoj poziciji.

Zašto bi onda trebali očekivati da će tijekom 2018. išta biti drugačije? Možda doista i neće, ali postoji nekoliko razloga za optimizam u momčadi Yamahe. Kao prvo, sada su još iskusniji, što posebno vrijedi za Van Der Marka koji se prošle sezone tek upoznavao s Yamahom. Kao drugo, čini se da su preko zime bitno poboljšali elektronski paket, što bi natjecateljski YZF-R1 trebalo učiniti bržim i konkurentnijim na svim stazama. I kao treće, i možda najvažnije, nova pravila idu u prilog Yamahi u smislu da će se R1 moći zavrtjeti do 14.700 o/min, dok je kod dosad dominantnog Kawasakija taj gornji prag spušten na 14.100 o/min.

Iz izjava obojice vozača bi se moglo zaključiti da još ne sanjaju o osvajanju titule, ali se svakako nadaju kako će donijeti prve pobjede Yamahi. Već i to bi bilo dovoljno da Superbike prvenstvo dobije na prijeko potrebnoj raznovrsnosti.

Dodatne fotografije natjecateljske Yamahe YZF-R1 pogledajte u donjoj galeriji.

Nova pravila žele olabaviti dominaciju Kawasakija. Natjecateljski ZX-10RR sada ima blokadu spuštenu za čak 1.100 o/min.

Rea je prvi čovjek koji je uspio osvojiti tri Superbike naslova zaredom. U 2018. ganja i četvrtu titulu, čime bi se izjednačio s Fogartyjem. Ništa manje od toga neće ga zadovoljiti, no neće mu biti lako.

Naime, Rea i njegov Kawasaki su protekle tri sezone do te mjere bezobrazno dominirali prvenstvom da su Dorna i FIM za 2018. odlučili osmisliti anti-Ninja pravila. Njima se penalizira uspjeh kako bi se približili odnosi snaga između različitih proizvođača, ali i između tvorničkih i privatnih momčadi. Glavna novina je da će se natjecateljski ZX-10RR, koji je tijekom 2017. zujao do 15.200 o/min, početkom ove sezone smjeti vrtjeti do maksimalnih 14.100 o/min, dok ostala četverocilindrična konkurencija, s izuzetkom Honde, ima blokadu na 14.700 o/min. Ako bez obzira na to Kawasaki nastavi dominirati, maksimum se može spustiti za dodatnih 250 o/min.

Svejedno, Jonathan Rea je i dalje favorit broj jedan. Glavni konkurent za naslov bi mu trebao biti Chaz Davies na Ducatiju, no tu je i bradati Tom Sykes, bivši svjetski prvak kojem je ovo već deveta sezona za upravljačem tvorničkog Kawasakija. Osim toga, nova pravila bi trebala pomoći i vozačima Yamahe (Lowes i VD Mark) da se primaknu samom vrhu, što sve obećava da bi nadolazeća sezona, koja započinje 24. i 25. veljače utrkama u Phillip Islandu, mogla biti zanimljivija od prethodne. Ne nužno i manje predvidljiva.

Dodatne fotografije natjecateljskog Kawasakija ZX-10RR, u promijenjenim grafikama za 2018., pogledajte u donjoj galeriji.

Iako je predstavljen V4 model, Ducati u Superbike prvenstvu još ove sezone nastupa s V2 Panigaleom R. Mogu li konačno do trona?

Vjerovali ili ne, Superbike prvenstvo je već pred vratima. U skladu s tradicijom, prvo okupljanje je posljednjeg vikenda veljače u vjetrovitom Phillip Islandu, gdje će tvornička momčad Aruba.it Racing – Ducati započeti s posljednjim pokušajem da okruni slavu Panigalea V2.

Naime, Ducati nije osvojio Superbike prvenstvo još tamo od 2011. godine, a tada je Carlos Checa slavio za upravljačem prethodnog modela 1098 R. Dosad su vozači Ducatija osvajali naslove s prvim modernim modelom 851, njegovom izvedenicom 888, prekrasnim 916 (i 996), kontroverznim 999 te spomenutim 1098, tako da bi Panigale u V2 verziji mogao postati prvi superbike model te marke koji nije uspio dohvatiti titulu.

U Ducatiju će reći da su Panigale, tijekom njegove karijere, usporila nova pravila igre, kao i da će im posao dodatno otežati novi pravilnik za 2018. s kojim se ograničavaju brojevi okretaja. Zašto onda nisu već ove sezone izašli na megdan s novim Panigaleom V4?

Kod Ducatija je postao standard da stari model odradi labuđi pjev kako bi se za to vrijeme dodatno razvijala natjecateljska verzija njegova nasljednika. Osim toga, Panigale V4 je dosad službeno predstavljen samo u verzijama s 1.103 ccm, dok je model R, sa zapreminom unutar dozvoljene 1 litre, planiran za 2019.

Jasno, Ducati je još malo doradio Panigale s V2 agregatom, kako bi se bolje nosio s najnovijim pravilima i žestokom konkurencijom, dok vozačka postava ostaje nepromijenjena. Chaz Davies je prošle godine odnio 7 pobjeda i postao viceprvak, no bodovni zaostatak je bio dovoljno velik da zaključimo kako bi se ipak moralo dogoditi i malo čudo pa da Rea i Kawasaki ostanu bez četvrte krune. Kad je pak u pitanju veteran Marco Melandri, nekako je realnije očekivati da se on i ove sezone bori za treće mjesto sa Sykesom na drugom Kawasakiju.

Bilo kako bilo, posljednja sezona s V2 motociklom svakako ima povijesnu težinu, posebno kad je Ducati u pitanju. U donjoj galeriji pogledajte kako će Panigale R izgledati u svojoj svakako oproštajnoj, a tko zna, možda konačno i slavljeničkoj sezoni.

Sjeverna Irska ne zvuči baš kao idealna lokacija za WSBK utrke. To više što staza (još) ne postoji.

Dorna je potpisala trogodišnji ugovor s tvrtkom Manna Developments, u kojem stoji da bi se od 2019. godine jedna runda svjetskog Superbike prvenstva trebala voziti u Sjevernoj Irskoj, na novoj stazi Lake Torrent, do koje se iz Belfasta stiže za 40 minuta. Geografska lokacija nije baš idealna, no iz tog kutka svijeta dolazi aktualni Superbike prvak Jonathan Rea, tako da ne bi trebao biti problem skupiti planiranih 30.000 gledatelja.

Međutim, tu postoje barem dvije „kvake 22“. Za početak, Rea iduće godine možda uopće neće voziti Superbike prvenstvo, nego bi se konačno mogao skrasiti u MotoGP-u. Preduvjet zato je da mu ponude tvornički motocikl, koji je uz to konkurentan, što se trenutno ne čini baš izvjesnim, no i sama Dorna bi ga rado gurnula u tom smjeru nakon što je dominantnim osvajanjem tri uzastopna naslova učinio Superbike prvenstvo dosadno predvidljivim.

Drugi problem je u tome što staza Lake Torrent uopće ne postoji. Odnosno, tek su započeli pripremni radovi na pretvaranju napuštenog gliništa u natjecateljsku stazu i sportsko-rekreacijski centar na obali umjetnog jezera. Ako uzmemo u obzir da bi radovi na izgradnji staze dugačke skromnih 3,6 km, s 12 zavoja i visinskom razlikom od 30 mm, trebali potrajati 18 mjeseci, u što nije uračunato uobičajeno kašnjenje, onda se priča o prvoj utrci već iduće godine čini poprilično optimistično. Zapravo, iskustvo nas uči da je upitno hoće li staza uopće biti izgrađena.

Naime, ne bi bilo prvi put da Dorna organizira utrku u Potemkinovom selu. Recimo, prije jednog desetljeća je dvije godine bila u kalendaru MotoGP utrka na mađarskoj stazi Balatonring, koja nikad nije izgrađena. Ista je priča s stazom Circuit of Wales, koja je s Dornom potpisala ugovor o održavanju utrke za VN Velike Britanije, koju su onda nastavili organizirati (i plaćati) u Silverstoneu jer sama staza nikad nije izgrađena, da bi prošle godine cijeli projekt neslavno propao. Konačno, Dorna je nedavno ponovo potpisala izravni ugovor sa Silverstoneom, koji vrijedi do kraja 2020. godina.

A tu je i VN Finske, koja je najavljena za 2019. godinu, no već su počela lagana izmotavanja da staza možda neće biti izgrađena na vrijeme zbog toga jer su u Finskoj, nećete vjerovati, duge i hladne zime. Dakako da se takvo što nije moglo predvidjeti.

Zašto se to događa? Vlasnici staza žele što prije zauzeti svoje mjesto u kalendaru, kako se ne bi ugurao netko drugi. S druge strane, Dorna želi što više utrka u kalendaru jer za svaku od njih dobiva izdašne novce od vlasnika staze ili organizatora. A to vrijedi čak i ako se utrka ne održi. Ne kažemo da će se to dogoditi i s utrkom u Sjevernoj Irskoj, ali Dorna tu ionako ne gubi. Samo zarađuje.

Kontroverzna krilca su normalna stvar u MotoGP-u, a odsad se mogu koristiti i u SBK prvenstvu. Ipak...

U paketu s brojnim promjenama u tehničkim pravilima za SBK prvenstvo dolazi i potpuno nova mogućnost da natjecateljski motocikli budu opremljeni aerodinamičnim krilcima. Ipak, to ne znači da ćemo krilca na nosu u Superbike prvenstvu gledati već 2018.

Naime, preduvjet je da je i serijska inačica natjecateljskog modela opremljena tim krilcima te da se u tom obliku prodaje u Europu, Japanu i Sjevernoj Americi. Trenutno nijedan od serijskih Superbike motocikala nema ta krilca, a pitanje je hoće li ih tako skoro i imati. Između ostalog, problem je i u tome što bi tako opremljen motocikl prvo morao dobiti homologaciju za cestu, a tu uvijek postoji mogućnost da se stršeća krilca proglase potencijalno opasnim dodacima koji bi mogli uzrokovati dodatne ozljede u slučaju nesreće.

No, za pretpostaviti je da će netko pokušati homologirati takav motocikl, a prvi bi mogao biti Ducati koji će za 2019. izbaciti R verziju Panigela V4. Možda ih u svemu tome prestigne i Aprilija koja je već ove godine u Milanu predstavila RSV4 s bočnim krilcima po uzoru na one u MotoGP prvenstvu, no ona su samo dio natjecateljskog kita i nisu homologirana za cestovne modele, pa se po toj logici (zasad) vjerojatno neće moći koristiti u SBK prvenstvu.

Jasno, ako krilca puste korijene to bi značilo da će se u skoroj budućnosti malo radikalizirati dizajn sportskih motocikala. No, u Superbike prvenstvu je prije svega bitna njihova funkcionalnost, pri čemu bi takva aerodinamička pomagala mogla postati sve važnija kako se bude ograničavao razvoj elektroničkih pomagala, po uzoru na MotoGP. Što je elektronika manje napredna, to su takva krilca korisnija jer smanjuju efekt podizanja na stražnji kotač. Pritom je MotoGP primjena pokazala da krilca donose i neke druge prednosti, ali i nedostatke u vidu smanjenja maksimalne brzine i otežanog prebacivanja motocikla.

Međutim, od svega toga su važnija ona nova pravila koja se odnose na ograničavanje maksimalnog broja okretaja, kao i dodatnog ograničavanja cijene brojnih dijelova, a najavljeno je i da će od 2018. biti zabranjeno i korištenje elektronskog ovjesa. No, više o tome kad uskoro budu i službeno objavljena kompletna pravila za iduću sezonu.

959 Panigale je žestok i lijep motocikl, no nova verzija Corse je opremljenija, lakša i atraktivnija.

Nakon što skupocjeni 1299 Panigale R Final Edition uskoro prestane postojati, 959 Panigale će ostati jedini tradicionalan Ducatijev sportaš s V2 agregatom. A ako se nekima taj model dosad nije činio dovoljno ekskluzivnim, mogla bi ih razveseliti nova verzija Corse, koja umjesto Showa prednjeg i Sachs stražnjeg ovjesa ima Öhlins komponente, a od istog je proizvođača i amortizer volana.

Osim toga, standardni dvostruki završeci i su zamijenjeni atraktivnijim Akrapovič ispušnim sustavom s kojim je težina pala za 2,5 kg. Da ostavi potpuni dojam, 959 Panigale Corse dolazi u crvenoj-bijeloj kombinaciji, a sve to ima i svoju cijenu od 155.990 kn, što je za 18 tisuća kuna skuplje od osnovnog Panigalea 959. Dodatne informacije potražite u aktualnom broju Moto Pulsa, dok fotografije možete razgledati u donjoj galeriji.

Ducati je odmah predstavio tri verzije Panigalea s brutalnim V4 agregatom od čak 214 KS.

Asimetrični intervali paljenja, koljenasto vratilo koje se vrti unatrag i, konačno, V4 konfiguracija predstavljaju samo neke od važnijih detalja koji potvrđuju da je novi Ducatijev agregat inspiriran MotoGP strojem, a o čemu možete detaljnije čitati u aktualnom broju Moto Pulsa. Od ranije je poznato da će litarska verzija R biti predstavljena kasnije, a da će prvo na tržište izaći agregat od 1.103 ccm. Sad je otkriveno da taj agregat razvija čak 214 KS pri 13.000 o/min i 124 Nm pri 10.000 o/min.

I nije samo V4 agregat revolucionarna novost za jedan Ducati, nego je to i aluminijski okvir. Podsjetimo, i u MotoGP prvenstvu koriste aluminijski okvir, s time da je ovdje ipak bitno drugačije i kompaktnije izvedbe te služi tome da se glava okvira poveže s agregatom, koji je i dalje nosivi element, slično kao i na dosadašnjem Panigaleu V2.

U ponudi su odmah tri modela. Osnovni Panigale V4 dolazi s Showa prednjim i Sachs stražnjim ovjesom te teži 198 kg sa svim tekućinama. Dolazi s naprednim paketom elektronike, ali se infrastruktura za suvozača mora doplatiti. Panigale V4 S ima elektronski podesiv Öhlins ovjes, kovane Marchesini aluminijske naplatke, litij-ion bateriju i još poneku sitnicu, a sa svim tekućinama broji 195 kg. Konačno, Panigale V4 Speciale je još za kilogram lakši jednosjed, koji ima i telemetriju s GPS modulom te magnezijske Marchesini naplatke.

Jasno, kod Ducatija je dizajn gotovo jednako važan kao i mehanika. U tom smislu je Panigale V4 atraktivna evolucija Panigalea V2 u što se možete uvjeriti u donjoj galeriji s prvim fotografijama i to u poprilično visokoj rezoluciji.