Ustajanje u 4.30 sati. Brzinska higijena i doručak. Za vrijeme doručka sređivanje misli za etapu koja je pred nama. Prolaze se svi detalji još jednom, a o stazi nema puno govora jer nitko ne zna kako ona izgleda i gdje se nalazi. Brzinski se pokupe stvari u sobi koje smatramo da će nam trebati i odlazak do kombija u prostor gdje su smješteni vozači. Energetski napitci (cca 5 l) su pripremljeni večer prije isto kao i motor, oprema (odjeća i obuća), obavezna oprema (baterija, kompas, mobitel, prva pomoć, astro folija, signalne rakete, šibice, rezervni baterijski ulošci za GPS...), eventualna dodatna oprema za slučaj kiše (još nismo imali dan da nije padala barem u obliku jednosatnog pljuska), poneki manji rezervni dio...

Po dolasku u kombi slijedi oblačnje i opremanje. Sa svom opremom prosječan natjecatelj je spreman za nuklearnu eksploziju ili barem atomski rat, a ukupna masa je skoro 10 kg. Dok se Marko oblači slijede zadnje provjere motocikla te odlazak po GPS, mini tracker (koji vam omogućava da on line pratite kretanje svakog vozača svaki dan), te uputa za slučaj nesreće. Po opremanju sjeda na motocikl i odlazi na start gdje se prvo skenira transponder i kreće suluda jurnjava Transilvanijom. Mi, pratitelji tek tada počinjemo sa pravim poslom. Prvo valja sve posložiti u kombiju te gas do Sevice point-a koji se obično nalazi na pola staze, a pronalazak je ravan lutriji jer nam organizator da opis kako doći koji nije uvijek posve točan, a i nazivi Rumunjskih sela i zaseoka nisu ponekad baš najjednostavniji za pročitati.

Sama vožnja ponekad isto tako predstavlja avanturu za sebe tako da sam npr. danas vozio gotovo 50 km po blatnjavoj cesti te mjestimično savladavo uzbrdice kojih se ne bi posramio niti soldini off roader u svom terencu. Na Service pointu vozač ima pravo na 20-minutnu pauzu za vrijeme koje se treba nahraniti, napiti te popraviti kakav sitniji kvar ukoliko ga ima. Ne moram vam reći da tih 20 minuta doslovno proleti! Iza Service pointa vozači nastavljaju borbu sa prirodom, a pratnja juri prema prostoru za vozače. Obično vozači dođu prije nas do cilja pa iscrpljeni sjede na cesti i čekaju. No, to nije predugo... Po skidanju blatne opreme krećemo sa pranjem i sređivanjem motora i opreme koje se završava obično oko 21 sat kada treba otići na sastanak za sljedeći dan. Sastanci su obično kratki i jezgorviti pa ne moramo previše čekati na večeru. Večera i što prije na spavanje jer je sljedeći dan ponovo ustajanje kao i prethodni.

Danas ujutro se na vozačima vidjelo da su totalno iscrpljeni. Hodali su kao patkice zbog bolova u nogama, a pokreti su im bili usporeni. U restoranu za vrijeme doručka se nije čula niti riječ. Svi su samo mirno polagano žvakali nekakva pečena jaja i šutjeli. Vani kiša. Mrak. Magla. Po doručku krećemo do kombija ali se nikome ne starta. Svi stoje ispod krova ispred hotela i kao da čekaju tko će prvi krenuti. No, vrijeme starta je došlo i krenuli su, jedan po jedan, kao kažnjenička bojna, u mrak, maglu kišu. U brda. Ja pakiram stvari i vozim suludi off road da stignem na Service point. U međuvremenu dok prelazim prijevoj na kojih 1700 m nadmorske visine iz magle se naslućuje sunce. Spuštam se u dolinu. Sunce, zelenilo, ptičice. Kao da sam iz Straha u ulici Brijestova došao u Heidi... Stižem kojih 5 minuta prije Marka u Service point. Nakratko pije jede. Motor je OK pa krećem na uzbrdicu koja je odmah iza Service pointa da mu pomognem jer je strmo i sklisko. No, kako je Marko krenuo u penjanje tako je samo proletio pored mene. Uopće ne znam zašto sam išao, a nisam ponio fotoaparat jer sam planirao navlačiti motor i spašavati Marka od pada u bezdan.

Nakon Service pointa jurim na cilj. Po putu stajem na jednom zanimljivom mjestu okinuti koju fotku. Ponovo uspon ali ovaj put samo za Pro klasu. Kada sam se krenuo penjati (četveronoške) zastajem na zanimljivom mjestu. Slike ća vam pokušati prikazati kako to izgleda kada je strmina tolika da je niti profići ne uspjevaju savladati!

Na cilj stižem oko 14.30 sati. Čekam. Ne zadugo počinju dolaziti vozači. Prvo Pro klasa jer su oni prvi na startu, a i brži od ostatka, pa potom Exert klasa. Prvi u cilj u klasi Expert dolazi Martin Wilholt (GER) sa vremenom 7:40:57 dok netom iza njega sa nekih 4 minute i 46 sekundi zaostatka dolazi Marko Prodan sa vremenom 7:45:43. Dakle, malo manje od 5 minuta od ukupno gotovo 8 sati vožnje! I to ne bilo kakve vožnje... Zamislite si voziti se cestovnim motorom 8 sati...

Eto, dakle zaključak u novinarskom stilu...

Danas je vožena 3. etapa sedmog izdanja utrke Red Bull Romaniacs od Petrosani do Sibiu u dužini od cca 150 km. Nakon kišnog starta vrijeme se proljepšalo prelaskom preko Transilvanijskih brda te je utrka dobila na atraktivnosti zbog mnogobrojne okupljene publike i obožavatelja. Staza je bila raznolika. Počevši od planinskih puteljaka, širokih makadamskih cesta, preko strmih kamenitih uzbrdica te čak i jedne betonirane brane. Staza je svojom težinom i danas uzela danak odustajanja manjeg broja vozača te su samo najbolji osjetili radost dolaska na cilj u Sibiu. Među njima je bio i naš Marko Prodan koji se u svojoj klasi Expert izvrsnom vožnjom plasirao na 2. Mjesto u etapi odmah iza Martina Wilholta (GER) dok je trećeplasirani bio Frederic Bordet (FRA). U najjačoj Pro klasi etapnu pobjedu odnosi Graham Jarvis (ENG) ispred sunarodnjaka Paula Boltona (ENG) i trećeplasiranog Andreasa Lettenbichlera (GER). Osim navedenih u utrci se natječu i vozači u klasi Hobby. Etapu pobjeđuje NEAGA Lucian (ROU) dok su drugoplasirani AVRAMESCU Eduard Razvan (ROM) te trećeplasirani GERGELY János (HUN).

Rezultati - 3. etapa

PRO klasa

1. Martin Wilholt (GER)

2. Marko Prodan (CRO)

3. Frederic Bordet (FRA)

EXPERT klasa

1. Graham Jarvis (ENG)

2. Paul Bolton (ENG)

3. Andreas Lettenbichler (GER)

HOBBY klasa

1. NEAGA Lucian (ROU)

2. AVRAMESCU Eduard Razvan (ROM)

3. GERGELY János (HUN).

Rezultati - Generalni plasman nakon 3 dana

EXPERT klasa

1. Martin Wilholt (GER)

2. Thomas Leiner (GER)

3. Marko Prodan (CRO)