Motosport

Znači li to da Tech 3 prelazi na KTM? I da Rossi osniva satelitsku momčad Yamahe? Prerano je za takve špekulacije, ali nisu one bez temelja.

Iako je Herve Poncharal već nekoliko puta dao naslutiti tu mogućnost, vijest o prekidu suradnje njegove momčadi Tech 3 s Yamahom ipak djeluje šokantno. Ipak su u naizgled sretnom braku skoro 20 godina, tijekom kojih su zajedno osvojili naslov u klasi 250, ali ostvarivali vrlo dobre rezultate u MotoGP-u.

Međutim, Poncharal je već godinama nezadovoljan time što ne uživa izravniju podršku Yamahe. Za razliku od satelitskih momčadi Pramac Ducati i LCR Honde, u kojima prvi vozač u rukama ima otprilike isti materijal kao i njegovi kolege u tvorničkim timovima, vozači Tech 3 Yamahe voze prošlogodišnje motocikle. U tom kontekstu treba promatrati i Poncharalovu izjavu da mu je za 2019. neki drugi proizvođač „dao ponudu, koja uključuje ono što čeka praktično otkad je osnovao Tech 3, i da takvo što nije mogao odbiti“.

A tko mu je to ponudio? Iako nema nikakvog konkretnog uporišta za tu tezu, lako je pretpostaviti da je riječ o KTM-u. Za razliku od Suzukija ili Aprilije, koji se još uvijek nećkaju, KTM je izrazio jasnu želju da ima i kvalitetnu satelitsku momčad, a tu teško da ima puno boljih kandidata od momčadi Tech 3. Na taj način bi Tech 3 došao do tvorničkog motocikla, a KTM bi dobivao još više informacija za daljnji razvoj modela RC16.

Moglo bi se činiti da je mali problem u tome što je KTM izravno vezan uz Red Bull, no ugovor momčadi Tech 3 s Monsterom ionako istječe krajem ove sezone. Time se otvaraju i vrata mogućnosti da u momčadi Tech 3 ipak ostane Zarco, koji se i inače povezivao s prelaskom na KTM.

Iz Yamahe kurtoazno poručuju da ih žalosti takva odluka, ali i da će do kraja 2018. timu Tech 3 pružati jednaku podršku kao i dosad, a u međuvremenu će razmišljati o tome s kojom bi privatnom momčadi mogli surađivati od 2019. Sve to s poklapa s teorijom kako Yamaha ionako želi da satelitsku momčad vodi Rossi, slično kao što su to nakon završetka vozačke karijere činili Agostini, Roberts i Rainey.

Rossi je s momčadi VR46 već itekako aktivan u Moto2 i Moto3 prvenstvu te se ulazak u MotoGP čini kao logičan korak. No, po svemu sudeći, Rossi još uvijek nije spreman prekinuti vozačku karijeru, a sve da i želi osnovati MotoGP momčad, po važećim ugovorima to ne bi mogao. Umjesto toga, morao bi kupiti neku od postojećih momčadi. I jasno je da tu ima barem nekoliko kandidata za preuzimanje, ali ostavimo te špekulacije za vrijeme kad se cijela zavrzlama počne barem malo otpetljavati.

Novi vozač Yamahe, za kojeg možda nikad niste čuli, je prošle nedjelje bio brži od Lorenza.

Kad je sredinom siječnja Jonas Folger odlučio javiti Poncharalu da se ne osjeća dovoljno zdravim i spremnim, te da bi ipak propustio ovu sezonu, momčad Monster Tech 3 Yamahe se našla u nebranom grožđu. Kandidata da popune njegovo mjesto nije nedostajalo, prijavljivali su se čak i totalni amateri, ali Herve Poncharal je tražio nekog tko će biti dovoljno brz, skromnih financijskih zahtjeva, a istovremeno i bez ugovora za predstojeću sezonu.

U Maleziji je testiranje Tech 3 Yamahe odradio bivši MotoGP vozač Jonny Hernandez, ali nitko nije bio impresioniran njegovim vremenima, tako da će ipak voziti Superbike prvenstvo. No, legenda kaže da je tamo Poncharal neobavezno razgovarao s direktorom te staze, ali i Moto2 momčadi SIC, i došao na ideju da mu za testiranja u Tajlandu „posudi“ Hafizha Syahrina.

Iako šira javnost za njega nije čula, Syahrin je već u svojoj drugoj Moto2 utrci, kada je 2012. nastupio kao „wildcard“ na Sepangu, došao do prvog podija, koji mu je, doduše, pripisan tek kasnije, nakon što je bio diskvalificiran West. Puni angažman je dobio 2014. godine i iza njega su četiri solidne Moto2 sezone, pri čemu je prošlu završio kao 10. u ukupnom poretku, s drugim mjestom u Misanu i trećim mjestom u Japanu. Tu treba napomenuti da je do sva tri svoja podija došao po obilnoj kiši, što objašnjava otkud mu nadimak Pescao, što je u prijevodu riba.

Svejedno, bilo se teško oteti dojmu da je priliku za testiranje Tech 3 Yamahe dobio prvenstveno zato jer dolazi iz Malezije. Japanskim proizvođačima, pa tako i Yamahi, taj dio svijeta predstavlja izuzetno važna tržišta, a i vodstvo staze Sepang je bilo itekako zainteresirano da jedan Malezijac postane MotoGP vozač. Štoviše, već su pregovarali s nekoliko momčadi da Syahrin postane njihov MotoGP vozač 2019. godine.

Poncharal je pilio naopako i tvrdio da se mora konzultirati sa sponzorima te da ništa još nije odlučeno, no sve je bilo jasno kad su iz momčadi SIC objavili da će Syahrinov Moto2 motocikl preuzeti njegov zemljak Khairuddin. Uglavnom, Syahrin je na testiranjima trebao doista gadno uprskati stvar pa da ostane bez mjesta na Tech 3 Yamahi, a on je, umjesto toga, ugodno iznenadio u svom prvom kontaktu s MotoGP motociklom.

Na kraju trodnevne jurnjave je bio samo 1,756 sekunde sporiji od najbržeg Pedrose, a istovremeno brži od daleko iskusnijeg Abrahama, kao i Simeona, koji je također „rookie“, ali je već imao iskustvo testiranja u Maleziji. Da stvar bude zanimljiva, gleda li se samo nedjelja, kao posljednji dan testiranja, Hafizh Syahrin je bio 9 stotinki sekunde brži i od Jorgea Lorenza, trostrukog MotoGP prvaka.

Nakon toga je preostala još samo ta formalnost da se tri dana kasnije i službeno objavi kako će Syahrin ove sezone voziti Tech 3 Yamahu. I moglo bi biti da neće samo popunjavati MotoGP rešetku. Uostalom, ne bi bilo prvi put da Poncharal upeca zlatnu ribicu tamo gdje drugi nikad ne bi bacili udicu. Tako u svojoj garaži ima i kapitalca Zarcoa, kojeg su u KTM-u i Suzukiju propustili kroz ruke, misleći da je sitna riba.

MotoGP vozači su testirali na njima novoj stazi u Tajlandu. Yamahin dvojac i Lorenzo su u problemima.

Staza Chang International Circuit, poznatija kao Buriram, će za 8 mjeseci prvi put ugostiti MotoGP utrku. Kako tada ne bi bilo neugodnih iznenađenja, posebno za Michelin, tamo je upravo održana druga od tri runde zimskih MotoGP testiranja.

Baš kao što je to bio slučaj s ranijim testiranjima u Maleziji, najbrža vremena možda nisu savršeni pokazatelj odnosa snaga uoči nove sezone, ali su ipak donekle indikativna, bez obzira na to što je nepoznavanje staze i nužnost testiranja različitih inačica guma malo zamutilo sliku. Osim toga, od ganjanja najboljeg vremena, tvorničkim vozačima je bilo puno važnije (ponovo) testirati nove dijelove i potvrditi da li razvoj ide u pravom smjeru, što je itekako važno kad su u pitanju agregati, ali i aerodinamika.

Ovo potonje je bilo posebno zanimljivo pratiti. Ducati je testirao čak 3 aerodinamička paketa, Honda je isprobala evoluciju rješenja korištenog u Maleziji, dok su Suzuki i KTM debitirali s potpuno novim oplatama s krilcima. S tri uzastopne ravnice, ispred kojih su tri spora zavoja, Buriram je dobar poligon za testiranje koliko integrirana krilca otežavaju propinjanje na stražnji kotač.

Taj prvi dio staze bi trebao odgovarati Ducatiju, dok bi onaj drugi, s vezanim zavojima, trebao ići u prilog Yamahi. No, sva tri dana su bili najbrži vozači Honde, koji su očito već sada itekako zadovoljni novim motociklom, a posebno pogonskim agregatom. Nešto je manje jasna situacija po pitanju aerodinamike, ali i karbonske stražnje vilice koju, paralelno s klasičnom aluminijskom, povremeno testiraju još od Valencije prošle godine, bez da je to netko primijetio.

Uglavnom, Pedrosa je na kraju bio brži od Marqueza i Crutchlowa, između kojih se s drugim najbržim vremenom uspio progurati Zarco. S dvije godine starim okvirom i prošlogodišnjim agregatom, Zarco je trebao isprobati samo novu aerodinamiku, pa se mogao posvetiti čistoj jurnjavi, no to ne mijenja na stvari da je (ponovo) bio daleko najbrži vozač Yamahe.

Tvornički vozači Yamahe su, baš kao i nakon Malezije, nemalo zabrinuti, pri čemu se svi u momčadi slažu kako treba poboljšati elektroniku, no Rossi je uvjeren da je problem i dublji od toga i da se čak neće moći riješiti u skoroj budućnosti. Testiranje je završio kao tek 12. najbrži, dok je još zabrinutiji Vinales bio 8. Kao utjeha im može poslužiti to što su zaostaci bili iznimno mali, pa je tako čak 16 vozača završilo unutar jedne sekunde.

Zanimljivo je da je taj (tek) 16. bio Lorenzo, koji je nakon Malezije zračio optimizmom, da bi u Tajlandu govorom tijela (ako već ne umivenim izjavama) odavao bijes i nemoć. Njegov timski kolega Dovizioso je bio za 6 desetinki sekunde bolji, ali nije bio najbrži vozač Ducatija. Ta čast je pripala Milleru, koji je tako potvrdio da mu prošlogodišnji Desmosedici savršeno odgovora.

Samo 7 tisućinki sekunde ispred njega, Alex Rins je s 5. najbržim vremenom još jednom pokazao da su i on i Suzuki bitno napredovali u odnosu na prošlu sezonu. Aleix Espargaro je zadovoljan okretnošću Aprilije i stabilnošću na kočenju, ali još uvijek s nestrpljenjem iščekuje novi agregat, tako da nije mogao bolje od 14. pozicije. Njegov brat Pol se nije ni pojavio jer je samo koji dan ranije imao operaciju na kralježnici, tako da ga je u poslu testiranja KTM-a zamijenio Kallio. On i Bradley Smith su bili zadovoljni time što se s novim promjenama na motociklu ponovo vratio dobar osjećaj na kočenju, koji im je u Maleziji nedostajao.

Priča o testiranjima na stazi Buriram ne bi bila kompletna bez spominjanja dvojice rookie vozača. Nakagami je s Hondom bio deseti najbrži, unutar samo 7 desetinke zaostatka za Pedrosom, dok je malezijski vozač Hafizh Syahrin, u svom prvom kontaktu s MotoGP motociklom, zaostao samo 1,75 sekunde. To znači da je službena objava kako će zamijeniti Folgera na Tech 3 Yamahi postala tek stvar formalnosti.

Sad više nema natrag. Ovo je motocikl koji će od 2019. zujati 250 km/h u MotoE svjetskom kupu.

Krajem prošle godine smo pisali o tome kako je Energica odabrana za službenog dobavljača električnih MotoE motocikala. Sve tada napisano i dalje stoji, ali je na nedavnom službenom predstavljanju ovog projekta otkriven još pokoji detalj.

Za početak, doznalo se da će motocikl imati oznaku EgoGP, a specifikacijama bi trebao biti sličan cestovnom modelu Ego. I tu govorimo o 147 KS, kao i o 200 Nm od 0 do 5.000 o/min, ali je skinuta blokada, pa maksimalna brzina raste s 240 na 250 km/h, dok bi ubrzanje od 0 do 100 km/h trebalo trajati 3 sekunde. No, iz Energice poručuju da za 2020. razvijaju još snažniji motocikl.

Ukupno će biti pripremljeno 18 takvih motocikala, pri čemu će po dva komada dobiti svaka od 7 privatnih MotoGP momčadi, dok će preostala 4 komada pripast nekim od Moto3 ili Moto2 timova. Utrka bi trebala trajati desetak krugova i održavat će se između nedjeljnog zagrijavanja za MotoGP klasu i Moto3 utrke, a prve sezone će jurišnici MotoE svjetskog kupa zujati na samo 5 europskih staza.

Od ranije se zna da će ekskluzivni dobavljač guma biti Michelin, dok talijanska energetska tvrtka Enel preuzima ulogu glavnog sponzora, ali i tehničkog partnera MotoE svjetskog kupa. Uz to što bi se trebali pobrinuti da se potrebna električna energija dobiva iz „zelenih“ izvora, Enel će osigurati i punjače s kojim bi se svaki motocikl napunio za otprilike pola sata.

Za točno godinu dana, odnosno u veljači 2019., trebala bi biti odrađena prva zajednička testiranja u Jerezu. Za pretpostaviti je da bi se samo koji mjesec kasnije na istoj stazi mogla odvoziti i prva MotoE utrka, s kojom će MotoGP prvenstvo otvoriti potpunu novu (i zelenu) stranicu.

Sjeverna Irska ne zvuči baš kao idealna lokacija za WSBK utrke. To više što staza (još) ne postoji.

Dorna je potpisala trogodišnji ugovor s tvrtkom Manna Developments, u kojem stoji da bi se od 2019. godine jedna runda svjetskog Superbike prvenstva trebala voziti u Sjevernoj Irskoj, na novoj stazi Lake Torrent, do koje se iz Belfasta stiže za 40 minuta. Geografska lokacija nije baš idealna, no iz tog kutka svijeta dolazi aktualni Superbike prvak Jonathan Rea, tako da ne bi trebao biti problem skupiti planiranih 30.000 gledatelja.

Međutim, tu postoje barem dvije „kvake 22“. Za početak, Rea iduće godine možda uopće neće voziti Superbike prvenstvo, nego bi se konačno mogao skrasiti u MotoGP-u. Preduvjet zato je da mu ponude tvornički motocikl, koji je uz to konkurentan, što se trenutno ne čini baš izvjesnim, no i sama Dorna bi ga rado gurnula u tom smjeru nakon što je dominantnim osvajanjem tri uzastopna naslova učinio Superbike prvenstvo dosadno predvidljivim.

Drugi problem je u tome što staza Lake Torrent uopće ne postoji. Odnosno, tek su započeli pripremni radovi na pretvaranju napuštenog gliništa u natjecateljsku stazu i sportsko-rekreacijski centar na obali umjetnog jezera. Ako uzmemo u obzir da bi radovi na izgradnji staze dugačke skromnih 3,6 km, s 12 zavoja i visinskom razlikom od 30 mm, trebali potrajati 18 mjeseci, u što nije uračunato uobičajeno kašnjenje, onda se priča o prvoj utrci već iduće godine čini poprilično optimistično. Zapravo, iskustvo nas uči da je upitno hoće li staza uopće biti izgrađena.

Naime, ne bi bilo prvi put da Dorna organizira utrku u Potemkinovom selu. Recimo, prije jednog desetljeća je dvije godine bila u kalendaru MotoGP utrka na mađarskoj stazi Balatonring, koja nikad nije izgrađena. Ista je priča s stazom Circuit of Wales, koja je s Dornom potpisala ugovor o održavanju utrke za VN Velike Britanije, koju su onda nastavili organizirati (i plaćati) u Silverstoneu jer sama staza nikad nije izgrađena, da bi prošle godine cijeli projekt neslavno propao. Konačno, Dorna je nedavno ponovo potpisala izravni ugovor sa Silverstoneom, koji vrijedi do kraja 2020. godina.

A tu je i VN Finske, koja je najavljena za 2019. godinu, no već su počela lagana izmotavanja da staza možda neće biti izgrađena na vrijeme zbog toga jer su u Finskoj, nećete vjerovati, duge i hladne zime. Dakako da se takvo što nije moglo predvidjeti.

Zašto se to događa? Vlasnici staza žele što prije zauzeti svoje mjesto u kalendaru, kako se ne bi ugurao netko drugi. S druge strane, Dorna želi što više utrka u kalendaru jer za svaku od njih dobiva izdašne novce od vlasnika staze ili organizatora. A to vrijedi čak i ako se utrka ne održi. Ne kažemo da će se to dogoditi i s utrkom u Sjevernoj Irskoj, ali Dorna tu ionako ne gubi. Samo zarađuje.

Lorenzo je s Ducatijem odvozio najbrži krug svih vremena na Sepangu. Ali i ostali su jako blizu.

Već po tradiciji, u Maleziji je odrađena prva od tri runde zimskih testiranja. Nakon što su tijekom zime marljivo radili inženjeri, došao je red da se u tropskim uvjetima pošteno oznoje i MotoGP vozači, a posebno oni iz tvorničkih momčadi, koji trebaju ocijeniti plodove dosadašnjeg razvoja novih motocikala i dati dobre smjernice za nastavak posla.

Iako bi se sve trebalo svoditi na dosadno nizanje krugova, ovaj put je bilo dosta zanimljivo. Potvrđuju to i ostvarena vremena, koja su impresivna, ali ih ipak treba uzeti s rezervom budući da nije svima jednako važno biti pri vrhu poretka i jačati samopouzdanje. Kao i na utrkama, i na testiranjima je puno važnije tko može nizati desetak i više krugova u najbržem ritmu, od toga tko odvozi (jedan) najbrži krug.

Bilo kako bilo, za Ducati je itekako dobra vijest da je Lorenzo ostvario najbrže vrijeme kruga staze Sepang svih vremena (1:58.830). Istina, čak se 13 vozača uguralo u 8 desetinki iza njega, no Lorenzo se jedini spustio ispod 1:59. To je samo potvrda Španjolčevih riječi da je Ducati bitno poboljšao skretanje Desmosedicija u središnjem dijelu zavoja, a posebno u trenutku kad je gas zatvoren i nakon što se počne otvarati. To omogućuje Lorenzu da vozi više u svom stilu, s prenošenjem što više brzine kroz tjeme zavoja. Otprilike jednako pozitivne impresije ima i viceprvak Dovizioso koji je nakon tri dana bio četvrti najbrži s 3 desetinke zaostatka.

Pritom je Ducati odradio testiranja sa starim aerodinamičnim paketom (novi je još u razvoju) dok je Honda prvi put isprobala svoje radikalno „hammerhead“ rješenje s krilcima. No, važnije od toga bilo im je isprobati dvije verzije agregata za 2018. i čini se da su vozači i više nego zadovoljni. Pedrosa je pritom bio drugi najbrži, Crutchlow treći, dok je Marquez ostvario osmo najbolje vrijeme, no ponovo je pokazao da može nizati veliki broj uzastopnih krugova unutar samo 2 desetinki sekundi razlike.

Yamaha je imala vrlo dobre dvije trećine testiranja. Vinales i Rossi su drugog dana bili čak i dvojica najbržih vozača, puni riječi hvale za novi okvir, koji je evolucija onog iz 2016, ali i za novu aerodinamični paket. No, trećeg dana je asfalt slabije držao i čini se da su se, barem dijelom, vratili isti oni problemi koji su ih morili prošle sezone. Potrošnja gume u takvim uvjetima možda jest smanjena, no iz izjava vozača bi se dalo zaključiti kako je još uvijek pretjerana.

Ahilova peta Suzukija bio je pogonski agregat, tako da su za 2018. pripremili novi, baziran na onom pobjedničkom od prije dvije sezone. Rins nije skrivao zadovoljstvo visokim tempom kojeg je uspio održavati, ali i šestim najbržim vremenom. Iannone je bio tek 13. najbrži, ali i njegovo najbolje vrijeme je itekako respektabilno.

Četrnaesti najbrži, ujedno i posljednji koji se spustio ispod dvije minute, ali i prvi koje je zaostajao više od sekunde za Lorenzom, bio je Aleix Espargaro na Apriliji. Sviđa mu se što može biti agresivniji na kočenju, dok ga na izlasku iza zavoja veseli dorađena kontrola proklizavanja, a daljnji napredak očekuje od novog V4 agregata, koji bi trebao biti spreman do početka sezone.

Njegov brat Pol Espargaro je pao na kočenju pri velikoj brzini, tako da je morao propustiti treći dan testiranja, što je malo pokvarilo planove KTM-a. Ipak, uspjeli su isprobati nove oplate s poprilično radikalnim krilcima (nažalost, nemamo fotografiju s tim oplatama), a to što su Espargaro, Kallio i Smith bili poredani od 17. do 19. mjesta vjerojatno (još) nije razlog za pretjeranu uzbunu.

Izuzmemo li Crutchlowa, koji je ionako pridruženi tvornički vozač Honde, najbrži privatnik je bio Miller, što predstavlja ugodno iznenađenje, utoliko više što je nepredvidljivi Australac ostvario peto najbrže vrijeme s prošlogodišnjim Ducatijem. Zarco je s prošlogodišnjom Yamahom bio deseti, dok je najbrži rookie bio Nakagami, koji je s Hondom zaostao jedva nešto više od sekunde za Lorenzom.

Ako želite vidjeti kako izgledaju rane verzije MotoGP motocikala za iduću sezonu, odnosno nova generacija „čudnovatih kljunaša“ sa sve većim i neobičnijim krilcima, svakako zavirite u donju galeriju. Iduća runda testiranja održat će se od 16. do 18. veljače na tajlandskoj stazi Buriram, koja će biti nova postaja u ovogodišnjem prvenstvu.

Suzuki je zimska testiranja u Maleziji iskoristio za predstavljanje stare MotoGP momčadi i novog motocikla.

Biti će to četvrta sezona za Suzuki nakon što su se vratili u MotoGP prvenstvo. I nadaju se daleko bolja od one prethodne, koja se pokazala velikim podbačajem.

Nakon što su izgubili Vinalesa, koji im je 2016. donio prvu pravu MotoGP pobjedu, odlučili su otpustiti i Aleixa Espargaroa i u 2017. krenuti s novim vozačima. To im je bila prva pogreška. Naime, Iannone je dotad vozio Ducati, koji je bitno drugačija zvijer, dok Rins uopće nije imao iskustva s MotoGP motociklom tako da je prošle zime razvoj krenuo u krivom smjeru.

Pokušavajući malo primiriti agregat, i dobiti bolje prianjanje na izlasku iz zavoja, za 2017. su ugradili teže koljenasto vratilo. Iannone je na testiranjima imao dobra vremena tako da su se odlučili za agregat s tim specifikacijama, da bi ubrzo postalo jasno kako su tim rješenjem više izgubili na oštrini pri ulasku u zavoj, nego što su dobili na prianjanju pri izlasku iz njega. No, bilo je kasno, jer je razvoj agregata zamrznut cijelu sezonu.

Zato su za 2018. pripremili novu verziju agregata, baziranu na četverocilindrašu iz 2016. Osim toga, doradili su i okvir, ali i stražnju vilicu, koja je sada masivnija. Promjena ima i na prednjem kraju gdje sada nalazimo vilicu s karbonskim štapovima, koja ima brojne prednosti u odnosu na klasičnu vilicu, ali ponekad do vozača prenosi manje povratnih informacija.

Na prezentaciji je GSX-RR bio u klasičnim oplatama, no već idućeg dana su se na testiranjima vratili „brkatom“ izdanju s aerodinamičnim krilcima. Uostalom, baš bi se na testiranjima trebala dodatno isklesati aerodinamika, pri čemu je zanimljivo vidjeti bitno promijenjen rep motocikla. On je i dosad bio specifičan, no za 2018. je spljošten i produžen do te mjere da u vertikalnoj liniji ide praktično do vanjskog ruba stražnje gume, preko čega ne smije po pravilima.

Osim dorađenog motocikla, blagi optimizam u redovima Suzukija pobuđuje i činjenica da su već u samoj završnici prošle sezone vidno ubrzali. A budući da pritom, a ni prije toga, nisu ubilježili nijedan podij, za 2018. opet mogu igrati po liberalnijim pravilima, što znači da mogu više testirati i razvijati agregat tijekom cijele sezone.

Osim toga, za očekivati je da će Alex Rins tek sada pokazati koliko doista vrijedi. Svoju prvu MotoGP sezonu je dijelom propustio, a dijelom odvozio ozlijeđen, tako da je tek s dolaskom jeseni počeo doista juriti. Pritom je znao biti i brži od puno iskusnijeg Iannonea, koji je u jednom trenutku djelovao potpuno nezainteresirano, ali je i on malo popravio dojam na posljednjim utrkama. U svakom slučaju, Talijan će već na početku sezone morati pokazati daleko više, ako želi produžiti ugovor i za iduću godinu.

Dodatne fotografije Suzukija GSX-RR pogledajte u donjoj galeriji.

Od Yamahinog predstavljanja novih MotoGP boja važnija je vijest o novom ugovoru s Vinalesom. Rossi će još malo pričekati da vidi koliko brzine ima u njemu, ali i novoj Yamahi M1.

Yamaha je u Madridu predstavila MotoGP ljudstvo i tehniku za 2018. Pritom o mehanici nije rečeno ništa novo, a konačna verzija će se ionako isklesati tek nakon tri runde zimskih testiranja. Iz ranijih izjava bi se moglo zaključiti da će kao osnova za okvir, umjesto problematičnog prošlogodišnjeg, vjerojatno poslužiti onaj iz 2016., sve u nadi da će uspjeti smanjiti potrošnju stražnje gume. U tom dijelu imaju velika očekivanja i od razvoja elektronike, područja u kojem sigurno zaostaju za Ducatijem, a vjerojatno i Hondom.

No, sigurno je samo to da će M1 ove sezone biti zaogrnut u nove kolorite, s osjetno više bijele boje. U tom je tonu, a ne dosadašnjem fluorescentno zelenom, izveden i veliki logo Movistara, glavnog sponzora momčadi s kojim Yamaha ulazi u posljednju od (zasad) 5 ugovorenih sezona. Nova kombinacija boja svakako djeluje svježe, a biti će zanimljivo kako će izgledati i ona druga verzija oklopa, sa stršećim krilcima u Ducati ili Aprilia stilu. Ona su već viđena na testiranjima u Valenciji, gdje su izazvala dosta prijepora.

Glavna vijest s prezentacije u Madridu nije vezana uz sam motocikl, nego uz Mavericka Vinalesa. Iako je tek na polovici važećeg ugovora, Španjolac je već sada produljio vjernost s Yamahom do kraja 2020. godine. I ranije se Yamaha znala vrlo rano dogovoriti za nastavak suradnje sa svojim vozačima, ali ovo s Vinalesom je vjerojatno rekord.

Sad je glavno pitanje kako će se odlučiti Rossi. On još od početka prošle godine tvrdi da će malo pričekati i tek nakon trećine sezone, kada vidi koliko su on i Yamaha brzi, donijeti odluku o nastavku karijere. U Madridu je već skratio taj rok i izjavio da bi možda već nakon testiranja, a vjerojatnije nakon prve tri utrke moglo sve biti jasno, pri čemu sve upućuje na to da će rezultat njegova razmišljanja biti pozitivan. Glavna je dilema hoće li ponovo produžiti ugovor za dvije sezone, ili ovaj put samo jednu.

Inače, na kraju 2018. ističe ugovor svim vozačima tvorničkih momčadi, a kako su se stvari počele razvijati, lako je moguće da će sve biti kao i lani. Ako Rossi odluči nastaviti, onda je velika vjerojatnost da će Zarco produžiti u KTM, a moglo bi biti promjena i u polovici momčadi Suzuki. U Ducatiju žele zadržati ovogodišnju postavu, barem tako kažu, a vozači Honde su se dosad kleli u ostanak, ali ostaje za vidjeti što će biti s tim sada kad je novi vođa momčadi postao Alberto Puig, koji s njima (više) nije u prijateljskom odnosu. Već odbačena priča o prelasku Marqueza u KTM, je ponovo dobila barem malo vjetra u leđa. A Red Bull joj daje krila.